Ljubomir Simovic

Ljubomir Simovic je rodjen 2. decembra 1935. godine u Uzicu.
Objavio je pesnicke knjige: Slovenske elegije (1958), Veseli grobovi (1961),
Poslednja zemlja (1964), Slemovi (1967), Uoci trecih petlova (1972), Subota
(1976), Vidik na dve vode (1980), Um za morem (1982), Deset obracanja Bogorodici
Trojerucici hilandarskoj (1983), Istocnice (sa crtezima Marija Maskarelija,
1983), Gornji grad (1990, dva izdanja), Igla i konac (1992) i Ljuska od jajeta
(1998).
Izbor iz Simovicevog pesnistva objavljen je u knjigama Izabrane pesme (1980),
Hleb i so (1985, 1987), Istocnice i druge pesme (1994) i Ucenje u mraku (1995).
U zajednickom izdawnju Grada teatra Budve i podgorickog "Oktoiha", u ediciji
"Nagradjeni pisci", u kojoj se stampaju dela dobitnika nagrade "Stefan Mitrov
Ljubisa", objavljeno je 1998, Simovicevo troknjizje, koje bi se moglo nazvati
uzickom pesnickom trilogijom: Vidik na dve vode, Istocnice i Igla i konac.
Pesma Deset obracanja Bogorodici Trojerucici hilandarskoj stampana je kao
bibliofilsko izdanje Jovice Veljovica, u Hamburgu, 1997. godine.
Sabrane pesme Ljubomira Simovica objavljene su u izdanju Stubova kulture
1999.godine.
Simovic je napisao cetiri drame: Hasanaginica, Cudo u "Sarganu", Putujuce
pozoriste Sopalovic i Boj na Kosovu. Drame su mu izvodjene na mnogim nasim
scenama, kao i u inostranstvu. Najvise uspeha postiglo je Putujuce pozoriste
Sopalovic, koje je postavljeno na scenama Pojlske, Ceske, Slovacke, Francuske,
Svajcarske, Kanade i Belgije, kao i u jednom francuskom pozoristu u Maroku, u
Kazablanki. Simoviceve drame su izvodjene i u pozoristima Slovenije, Hrvatske,
Bosne i Hercegovine i Makedonije.
Po drami Boj na Kosovu snimljen je film.
Simovicevi eseji o srpskim pesnicima skupljeni su u tri izdanja knjige Duplo dno
(1983, 1991, 2001), dok su njegovi eseji, besede, razgovori, pisma i ostali
tekstovi na druge teme, ukljucujuci i politicke, stampani u knjigama Kovacnica
na Cakovini (1990), Galop na puzevima (1994; drugo, dopunjeno, izdanje 1997)
Novi galop na puzevima (1999).
Dnevnik snova objavljen je, pod naslovom Snevnik, u casopisu "Delo", 1-2, 1987.
Posebno izdanje Snevnika, uz to i znatno dopunjeno, objavljeno je 1998. godine.
Dva izdanja knjige Uzice sa vranama ("hronika, koja je povremeno roman, ili
roman, koji je povremeno hronika"), stampana su tokom 1996. godine.
Simoviceva Dela u pet knjiga objavljena su 1991. godine.
Prevodi Simovicevih pesama i drama stampani su u mnogim stranim antologijama i
zbornicima, u kljizevnim i pozorisnim casopisima, kao i u posebnim knjigama.
Simovic je dobitnik vise knjizevnih i pozorisnih nagrada: "Djordje Jovanovic" i
"Isidora Sekulic" (1968), Zmajeva nagrada (1973), "Branko Miljkovic" (1980),
"Milan Rakic" (1982), Oktobarska nagrada (1989), Sedmojulska nagrada (1990),
BIGZ-ova (1990), Zlatni krst kneza Lazara (1992), "Desanka Maksimovic" (1994),
Zicka hrisovulja (1995), nagrada Grada-teatra Budve "Stefan Mitrov Ljubisa"
(1997), Isidorijana (takodje 1997), Racanska povelja(1999), Velika bazjaska
povelja (1999), Vasko Popa (1999), Kozara (1999) i Odzivi Filipu Visnjicu.
Sterijina nagrada za najbolji dramski tekst dodeljena mu je tri puta: za
Hasanaginicu (1975), za Putujuce pozoriste Sopalovic (1986) i za Cudo u
"Sarganu" (1993). Kao predstave u celini, Simoviceve drame su dva puta pobedile
na Sterijinom pozorju: Putujuce pozoriste Sopalovic, u izvodjenju Jugoslovenskog
dramskog pozorista, u reziji Dejana Mijaca, 1986, i Cudo u "Sarganu", u
izvodjenju Srpskog narodnog pozorista iz Novog Sada, u reziji Egona Savina,
1993. godine.
Petnaestog decembra 1988. godine Simovic je izabran za dopisnog, a 27. oktobra
1994. godine za redovnog clana Srpske akademije nauka i umetnosti.
|