"Treba se usuditi i pisati pjesme. Nakon toga treba ubiti stid u sebi i
pokazati to drugima. I jedno i drugo cini se tesko ali najteze je, u stvari,
prozivjeti vrijeme koje ispisuje te stihove. A u tom vremenu je sve sto se misli
i osjeca, sto cini bol ili ugodu; sve ono sto je strasno, smijesno ili uzaludno.
Imati petlje, imati sta reci i uprkos svemu tome ostati iskren. Ili: biti
cinican i neposredan kao Bukowski, drcan kao Cobain, bucan kao Formula 1. U
pjesmi koja u datumima i smrti povezuje staru pijanicu, nadrkanog rokera i
skrhanog Airtona Senu, u tek jednoj pjesmi koja zatvara alkohol, suicid i brzinu
(literaturu, tehnologiju i smijeh; intelekt, podzemlje i strah; erotiku, poeziju
i zlocin…) u jedan te isti smrtonosni krug zagubljenih iluzija jedne generacije,
sa namjerom ili bez nje Ivan Nikolic nagovjestava i credo svoje poezije sadrzan
u bilo kojoj od mogucih trijada, vec ovdje napomenutih ili ne... Sretan sam i
ponosan sto sam medju prvima imao priliku procitati ovu zbirku, koju punoga srca
i pri punoj svijesti preporucujem svakom buducem citaocu i izdavacu." (Antonije
Zalica)
|
